Kad se spremim i malo naredim – narodne nošnje Šokaca u Panoniji

Izložba narodnih nošnji Šokaca u Panoniji iz zbirke Centra za tradicijsku kulturnu baštinu "Kad se spremim i malo naredim", autora Josipa Forjana, realizira se u sklopu programa 58. Međunarodne smotre folklora Zagreb. 

Izložba se održava u našoj izložbenoj dvorani. Otvorenje je u ponedjeljak 15. srpnja 2024. godine u 19 sati i trajat će do 4. kolovoza.

U bogatstvu raznovrsnih pojava tradicijske kulture jedna od glavnih odrednica materijalne kulture jest tradicijska odjeća, odnosno narodna nošnja. Osim zaštitne i estetske, nošnja je imala čitav niz različitih funkcija. Način odijevanja jedan je od simbola lokalnog, regionalnog, vjerskog i nacionalnog identiteta. Odražavao je ukupno blagostanje zajednice, društveni, statusni i imovinski položaj njezinih nositelja. Na oblikovanje nošnji utjecali su prirodni, gospodarski uvjeti, prometne veze, kulturno-povijesna zbivanja, stilska razdoblja i utjecaji drugih kultura. Uz temeljna slavenska obilježja, na hrvatskim se nošnjama ogledaju utjecaji sredozemne i starobalkanske prošlosti, rimskog naslijeđa, staropanonskog, orijentalnog, apeninskog, alpskog i ugarskog sloja, te stilski utjecaji gotike, renesanse, baroka, rokokoa i građanske mode s prostora srednje Europe.

Tradicijska odjeća Hrvata Šokaca u Panoniji, hrvatske subetničke skupine koja živi na prostorima Republike Hrvatske (Slavonija, Baranja i zapadni Srijem), Bosne i Hercegovine (Bosanska Posavina), Srbije (Srijem i Bačka), Mađarske (Baranja) i Rumunjske (okolica Temišvara – Rekaš) spada među najraznovrsnije i nakićenije među hrvatskim narodnim nošnjama. Obzirom da su tradicijsko tekstilno rukotvorstvo i praksa nošenja različitih inačica tradicijske odjeće, koja je modificirana pod utjecajem građanske mode, još uvijek živi kod mnogih Šokaca, sačuvani su brojni tradicijski tekstilni artefakti, a novi se i dalje stvaraju.

            Na izložbi su predstavljene narodne nošnje Šokaca koji žive u Slavoniji, Baranji, zapadnom Srijemu, Bosanskoj Posavini, istočnom Srijemu, Bačkoj, mađarskom dijelu Baranje te u rumunjskom mjestu Rekašu u okolici Temišvara, koji predstavlja najstariju i najudaljeniju točku šokačke dijaspore. Predstavljeno je tzv. starovirsko ruho - stariji sloj tradicijskog odijevanja koji jasno pokazuje brojne zajedničke elemente svojstvene svim šokačkim nošnjama. To je prije svega panonski kroj temeljnoga muškog ruha, koje se sastoji od platnenih košulje rubine i širokih hlača gaća i gotovo je kod svih Šokaca jednak. Temeljno žensko ruho u starijem je sloju bilo u struku sastavljeno u jednodijelnu košulju, koja se kod nekih Šokaca s vremenom razdvaja na gornji dio košulju oplećak i donji dio suknju rubinu, skute ili krila a kod nekih ostaje sastavljena do posljednje razvojne faze (Đakovština, Baranja, Bosanska Posavina). Kroj gornjeg ženskog odjevnog dijela oplećka je kod većine Šokaca u osnovi isti ili vrlo sličan, a varijacije su posljedica lokalnih obilježja. Donji dio skuti u većini je krajeva vrlo sličan dok se kod Bijelih Šokaca u okolici Pakraca, Požeštini i okolici Slatine diferencirao u skute složene u sitne uzdužne nabore. Starinsko je ruho bilo izrađeno od lanenog platna, koje već krajem 19. st. zamjenjuje finije pamučno tkanje. Jedna od poveznica svih šokačkih nošnji je urešavanje ženskoga ruga tehnikom pružanke ili napuštane pružanke – vezilačke tehnike brojenjem niti i bodom križića koji ostaju reljefni zbog podmetanja šibice. Ukras se izvodio pamučnim koncem bijele, crvene, plave i crne boje. Raspored ukrasa je standardan – uzduž rukava, prsa i leđa oplećka te uzduž stražnjega dijela i iznad donjega ruba skuta. U onim šokačkim krajevima, gdje je platnenu suknju preslojila suknja od tvorničke tkanine (mađarska Baranja, Valpovština, slavonska Podravina i okolica Našica), pružanka je preživjela na podsuknjama krilcima, podskuću. U mađarskom i hrvatskom dijelu Baranje, nekim dijelovima Slavonije (istočno Brodsko Posavlje, okolica Vinkovaca), Bačkoj (Sonta, Bački Breg) i Bosanskoj Posavini pružankom su se ukrašavali i muški odjevni dijelovi. Većinu staroirskih šokačkih nošnji povezuje i tehnika bijeloga veza raspleta, lješće, prosica, protera koji se izvodi izvlačenjem niti potke i na različite načine opletanjem niti osnove kao i tehnika pripleta, spljeta, sastava - šivane čipke iglom kojom se sastavljaju pole platna. Pripadajući dijelovi uz starinsko ruho – uska vunena ili tanka suknena ornamentirana pregača optočena resama, vuneni pojas tkanica, marama oko vrata, opanci kajišari ili kapičari, ovijači za noge obojci ili uzorkovane reljefno pletene čarape, te različite varijante tkanih bijelih i u bojama kariranih marama rasprostranjeni su po većini šokačkih krajeva. Jedna od poveznica šokačkih nošnji je način ukrašavanja vunenih narukvica šticni, štucni, belenzuka i čarapa staklenim zrncima đerdanima.

            Izložba predstavlja i novije odjevne slojeve i inačice šokačkog tradicijskog ruha koje se formiralo u drugoj polovici 19. stoljeća pod utjecajem građanske mode i različitih europskih umjetničkih stilova. Pritom dolazi do jače diferencijacije šokačkih nošnji različitih regija sa istaknutim lokalnim obilježjima. Iako naizgled vrlo različite, sve se one mogu međusobno povezati pomoću mnogih zajedničkih elemenata. Od starinskoga, novo se ruho razlikuje izgledom, krojem, materijalom, ukrasima i načinom na koji se odijeva. Bilo je primjereno mlađoj životnoj dobi i nosilo se u najsvečanijim prigodama, određenim crkvenim blagdanima ili običajima. Brižno se čuvalo i prenosilo s generacije na generaciju. Nije se nikada koristilo kao radna i svakodnevna odjeća. Ova blagdanska odjeća izrađivala se od tankoga pamučnoga platna prugaste ili vorane strukture različitog nazivlja usniva, usnova, jednozupke, misira, mesira, košaričara, servijana, dereklije ili pak svilenog tkanja svilenca, a pojedini dijelovi i od tvorničkoga platna pargara. Ostali odjevni dijelovi - pregača, marama oko vrata, pojas i oglavlje, izrađivali su se od različitih tvorničkih svilenih tkanina, brokata, baršuna ili tkane svile. Osim širokih, ženska košulja oplećak kroji se i sa uskim otvorenim rukavima. Na donji dio tijela oblačila se široka suknja – roklja, rubina ili skuti izrađena od osam ili devet pola tankoga pamučnoga platna ili tkane svile. Korjenite promjene doživjeli su i ostali dijelovi ženskoga ruha – pregača, marama oko vrata i pojas. Izrađuju se od domaće tkane svile, satena, atlasa, tvorničke svile, brokata, baršuna ili različitih skupocjenih tkanina i ukrašavaju svilovezom ili zlatovezom, svilenim tvorničkim čipkama, metalnim fliterima i pozamenterijskim vrpcama. Uresi na njima izvedeni su stiliziranim cvjetnim motivima. Već početkom 20. stoljeća temeljno žensko ruho od domaćeg platna zamjenjuju suknje i bluze izrađene od tvorničkih tkanina svile, brokata i baršuna. U muški odjevni inventar prodiru hlače izrađene od tvorničkih tkanina krojene po uzoru na vojničke ili jahaće hlače te prsluci i haljeci iz građanske mode. Starinska ženska oglavlja zamjenjuju raznovrsne kupovne svilene ili plišane marame industrijske proizvodnje. Umjesto opanaka kod ženskog i muškog svijeta u modu dolaze opančarske sandale krojene po uzoru na građanske, te cipele i čizme. Pod utjecajem mode drugih susjednih naroda, prije svega podunavskih Švaba, Mađara i Slovaka, i Šokice u pojedinim regijama (Valpovština, Brodsko Posavlje, zapadni Srijem, Bačka, mađarska Baranja i Rekaš u Rumunjskoj) preuzimaju stil širokog odijevanja nošenjem velikog broja uškrobljenih podsuknji.

Obzirom da je dio šokačkog tradicijskog tekstilnog rukotvorstva pretrpio znatnu devastaciju tijekom Domovinskog rata (Srijem, istočna Slavonija, Baranja i Bačka), a potom i poplave u županjskoj Posavini (Cvelferija), izložba će predstaviti i projekte spašavanja, prikupljanja i obnove nošnji ugroženih područja. Također, izložba će predstaviti i današnji trenutak - suvremenu primjenu šokačkih nošnji u svakodnevnom životu, na folklornim priredbama, današnje tekstilno rukotvorstvo i trend obnove starih zaboravljenih tekstilnih umijeća.

            Tema se predstavlja originalnim eksponatima iz zbirke Centra za tradicijsku kulturnu baštinu, čija zbirka šokačkih nošnji spada među najreprezentativnije, hrvatskih muzeja i privatnih zbirki, te dokumentarnim fotografijama i videozapisima o suvremenom tekstilnom rukotvorstvu, te načinima i stilovima odijevanja na panonskom šokačkom području. Uz izložbu će biti tiskan katalog sa izborom stručnih tekstova i dokumentarnih fotografija. Povodom izložbe bit će upriličeno nekoliko tradicijskih tekstilnih radionica tkanja, vezenja, pletenja i izrade nakita.

Izložba je realizirana u izložbenom prostoru Tehničkog muzeja „Nikola Tesla“. Autor izložbe je Josip Forjan a stručni suradnici Mladen Seletković i Mihaela Živić. Realizirali su je zaposlenici Centra za tradicijsku kulturnu baštinu.

                                                                                              Josip Forjan